1/1

Peder Frederik Jensen rođen je 1978. u Kopenhagenu. Izučeni je brodograditelj i pohađao je Dansku školu za pisce Forfatterskolen. Debitirao je 2007. godine romanom Her står du (Ovdje stojiš ti). S drugim mladim danskim piscima pisao je za danski časopis za beskućnike, Hus forbi. S trojicom kolega 2009. godine osnovao je književni časopis Morgenrøde.dk. Roman Læretid (Naukovanje) objavio je 2012., a 2014. cijenjenu zbirku Posrnuli svijet (čiji je originalni naslov: Banedamark, odnosno Danske željeznice). Zbirka je 2015. godine nominirana za nagradu Edward Pedersen, a 2016. za nagradu Europske unije za književnost. Prevedena je na turski, mađarski i bugarski jezik. Jensen je dobitnik književne stipendije za mlade autore Albert Damsa Mindelegat 2012., kao i nagrade za najbolji dramski debi 2015. godine. Njegov roman Vold (Nasilje) ovjenčan je prestižnom nagradom Otto Gelsted 2016. koju dodjeljuje Danska akademija.

photo © Lars Gundersen

Marlene van Niekerk rođena je 1954. u Caledonu u Južnoj Africi. Studirala je filozofiju i znanost o književnosti na sveučilištima u Stellenboschu i Amsterdamu. Nakon dvije zbirke pjesama i jedne zbirke kratkih priča na književnu se scenu probija romanom Triomf (Trijumf, 1994.), koji osvaja nekoliko prestižnih književnih nagrada, među ostalima, i nagradu Noma za najbolji afrički roman. Velik prodor na međunarodnoj književnoj sceni osigurala je romanom Agaat (Agata, 2004.) koji je dobio šest književnih nagrada, među kojima i onu Sunday Times Literary Award. Spavač u smetu (2010.) ovjenčan je nagradom Best Creative Writing in Afrikaans Sveučilišta u Johannesburgu 2010. godine. Van Niekerk na južnoafričkom Sveučilištu u Stellenboschu predaje nizozemsku književnost, kreativno pisanje i književnost na afrikaansu. Gostujuća je profesorica na sveučilištima u Utrechtu i Leidenu. Jedna je od najcjenjenijih i najnagrađivanijih afrikanerskih književnica i prva autorica iz Južne Afrike nominirana za međunarodnu književnu nagradu Man Booker, 2015. godine.

Marjolijn Hof rođena je 1956. u Amsterdamu. Diplomirala je bibliotekarstvo i pohađala školu kreativnog pisanja. Gotovo dvadeset godina radila je kao knjižničarka, a od 1999. godine posve se posvetila pisanju. Debitirala je romanom za djecu De bloem van de buurt (Najljepši cvijet u četvrti, 1999.), a do danas je objavila dvadesetak knjiga za djecu i mlade, među kojima se ističu hvaljene i nagrađivane: Een kleine kans (Male šanse, 2006.), Moeder nummer nul (Majka broj nula, 2008.), Mijn opa en ik en het varken Oma (Moj dida i ja i svinja zvana Baka, 2011.) i De regels van drie (Pravila trojice, 2013.). Roman Male šanse nagrađen je trima nagradama, preveden na trinaest jezika i prema njemu je 2011. godine snimljen nagrađivani film u režiji Nicole van Kilsdonk. Marjolijn Hof, osim knjiga za djecu i mlade, piše drame i poeziju, dobitnica je mnogih književnih nagrada i jedna od najuspješnijih nizozemskih međunarodno priznatih autorica za djecu.

Arnon Grunberg rođen je 1971. u Amsterdamu. Nakon što je izbačen iz gimnazije, radi kao pomoćnik apotekara, perač tanjura i izdavač te piše kazališne komade za jednu amsterdamsku kazališnu skupinu. U dvadesettrećoj  godini debitirao je međunarodno hvaljenim romanom Plavi ponedjeljci koji ga je proslavio munjevitom brzinom i koji je okrunjen dvjema nagradama; za najbolji i najprodavaniji prvijenac. Njegov najuspješniji roman Tirza (2006.) nizozemski časopis De Groene Amsterdammer proglasio je najboljim romanom 21. stoljeća. Grunberg je danas jedan od najznačajnijih nizozemskih autora i prava je književna zvijezda. Dobitnik je mnogih važnih nizozemskih književnih nagrada, a njegove su knjige prevedene na dvadeset devet jezika. Osim što piše romane, novele, priče, eseje, poeziju i drame, redovito objavljuje kolumne u nizozemskim, njemačkim i američkim novinama. Romane Povijest moje ćelavosti i Gstaad 95-98 te novelu Monogaman objavio je pod pseudonimom Marek van der Jagt. U Grunbergovom bogatom opusu ističu se romani: Tirza, Tražitelj azila, Židovski Mesija, Naš stric, Srcem i dušom, Čovjek koji nije obolijevao i Madeži. Grunberg živi i radi u New Yorku.

photo © Sander Voerman

Pogledajte razgovor s Arnonom Grunbergom,

snimljen na Zagreb Book Festivalu u svibnju 2019.                                                                                                                          

Intervju s Arnonom Grunbergom objavljen na portalu Moderna vremena pročitajte OVDJE.

 

Grunbergov zapaženi esej 'NE', preveden na 14 jezika i posvećen  nacionalnom Danu sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata dostupan je na ovom linku.

Ngũgĩ wa Thiong’o je romanopisac i teoretičar postkolonijalne književnosti. Rođen je 1938. godine u Limuru u Keniji, u seljačkoj obitelji naroda Kikuju. Studirao je u Ugandi na Sveučilištu Makerere i na britanskom Sveučilištu u Leedsu. Kenija njegova djetinjstva i mladosti bila je britanska kolonija (1895.-1963.), pa je još kao adolescent preživio Mau-Mau rat za neovisnost (1952.-1962.), što je glavna tema u njegovim ranim djelima. U vrijeme studija u Leedsu na engleskom je jeziku napisao hvaljeni prvijenac Ne plači, dijete (1964.) koji se smatra prvim romanom istočnoafričke književnosti. Nakon njega slijedi roman Rijeka između (1965.). Treći roman Zrno pšenice (1967.) znači formalnu i ideološku prekretnicu u njegovim djelima. Na Sveučilištu u Nairobiju, gdje je predavao englesku književnost (1972.-1977.), osnovao je katedru za afričku književnost. Također je bio gostujući izvanredni profesor engleskih i afričkih studija na Sveučilištu Northwestern, kao i engleske i komparativne književnosti na Sveučilištima Yale i New York.

Oštro je kritizirao društvene nejednakosti i nepravde u kenijskome društvu, pa je 1977. godine u Keniji osuđen na zatvorsku kaznu, bez ikakve optužnice, nakon izvedbe njegove drame Oženit ću se kad ja hoću (1977.). Tijekom boravka u zatvoru napisao je roman Vrag na križu (1980.). Na slobodu je pušten godinu dana poslije, nakon međunarodne kampanje koju je organizirao Amnesty International. Budući da je nastavio pisati, postao je opasan režimu kenijskoga diktatora Moija. Načuvši da se planira njegovo ubojstvo, odlučio je otići u egzil, najprije u Englesku, a potom u SAD. Na samom početku karijere pisao je na engleskome, danas piše na jeziku kikuju. Opus mu se sastoji od romana, drama, novela, eseja, akademskih studija, kritika i dječjih knjiga u kojima kroz pojedinačne sudbine istražuje fenomene nastale u susretu afričke i zapadne kulture, traumatično stjecanje neovisnosti, iznevjerene ideale i sl. Svoje je marksističke i radikalne nacionalne nazore najčešće izlagao u dramama, a o nužnoj povezanosti jezika i nacionalne kulture pisao je u esejima. Trenutačno živi u SAD-u i profesor je engleske i komparativne književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu. Posljednjih je godina nekoliko puta bio u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.

Wytske Versteeg rođena je 1983. u Nizozemskoj. Diplomirala je političke znanosti 2005. godine, a 2008. je objavila nefikcionalni roman Ovo nije beskućnik koji se temelji na njezinim volonterskim iskustvima i koji vješto isprepleće filozofsku književnost s novinarskim gledištima i osobnim svjedočanstvima beskućnika. Knjiga je nagrađena priznanjem za najbolji prvijenac i nominirana za Jan Hanlo Essay Prize. U proljeće 2012. objavila je hvaljeni roman Bestežinci, nominiran za nagrade Opzij Literature Prize 2013 i AKO. Njezin treći roman Boy (2013.) ovjenčan je nagradom BNG Literature i nominiran za prestižno priznanje Libris. Roman Karantena objavljen je 2015. godine, a Šminka 2018. Njezine su knjige prevedene na engleski, njemački, talijanski, danski i turski. Smatra se jednom od najdarovitijih nizozemskih autorica svoje generacije.