Autor: Branko Pagon, Portal Epoha
28. 07. 2020.
Koliko je odrastanje u umjetničkoj i intelektualnoj obitelji utjecalo na tvoj izbor zanimanja – studij germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te studiranje i usavršavanje nizozemskog jezika i književnosti ?
U mojoj obitelji svi su humanisti, pa nije čudno što sam i ja krenula tim putem. Po majčinoj strani naslijedila sam talent za jezike – baka, majka i ja govorimo pet-šest jezika. Dok sam bila srednjoškolka razmišljala sam o studiju hrvatskog, komparativne književnosti, povijesti umjetnosti ili arheologije. Nakon mature namjeravala sam studirati simultano prevođenje u Trstu, bila sam i na prijemnom ispitu, no odustala sam, jer je tada počeo rat u Hrvatskoj i nisam htjela napustiti svoju domovinu. Te iste godine upisala sam germanistiku i anglistiku i do danas sam zadovoljna odabirom tih studijskih grupa, budući da one daju cjelovit uvid ne samo u lingvistiku, nego i u književnost. Nizozemski je oduvijek prisutan u mojem životu, jer je moja pokojna baka bila Nizozemka, a usavršavala sam ga na Sveučilištu u Amsterdamu krajem devedesetih godina.
Jesi li tijekom studija znala da se u budućnosti želiš poglavito baviti prevođenjem s nizozemskog, njemačkog i engleskog jezika, s područja lijepe književnosti i književne teorije ili si se tada željela više posvetiti edukaciji studenata?
Prevođenje me već tada zanimalo, no ni slutila nisam da ću raditi sa studentima. Tijekom studija su mi već bili rekli da imam smisla za pedagogiju, no zazirala sam od rada u školi. Tada me to nije privlačilo.
Kako je i kada rođena tvoja ljubav prema prevođenju? Kada si prevela svoju prvu knjigu?
Vjerojatno tijekom studija. Pretpostavljam da je ona povezana s ljubavlju prema književnosti. Prevoditi sam počela tijekom studija, za različite časopise i za Hrvatski radio. Prvu knjigu prevela sam 2004. godine – roman Priča koja slijedi Nizozemca Ceesa Nootebooma.
Poznato je da si jedna od rijetkih stručnjakinja za nizozemski jezik. Bila si jedna od pionirki za nizozemski u Hrvatskoj i mogli bismo reći da si ti Hrvatskoj poklonila dar otkrivanja nizozemske književnosti i kulture. Možeš li nam reći nešto više o tome, a posebno o tom osjećaju da putem jednog jezika kojeg voliš približavaš našim ljudima kulturu jednog naroda koja im je do jučer na neki način bila nedostupna. Mora da je to poseban osjećaj.
Osjećaj je poseban ponajviše zbog činjenice da su Nizozemci velika kolonijalna nacija, a njihov jezik se i dalje smatra egzotičnim. Što se književnog prevođenja tiče, u međuvremenu nas ima više koji prevodimo s nizozemskoga na hrvatski. Godine 2008. osnovan je studij nederlandistike, pa tako stručnjaka za nizozemski više ne manjka.
Koliko si knjiga do sada prevela i na koji način biraš naslove koje prevodiš?
Prevela sam dvanaestak knjiga i priredila antologiju nizozemske kratke priče pod nazivom Protiv mora. Unazad nekoliko godina urednica sam u nakladničkoj kući Lector, pa sad imam privilegij odabrati što mi se sviđa i što bih rado prevela. Odabirem naslove koji su lišeni trivijalnosti, koji se po nečemu ističu, bilo po sadržaju ili po autorskome glasu. Dosad su to uglavnom bili naslovi s nizozemskog, skandinavskog i afričkog govornog područja.
Kako je danas raditi sa studentima i koliki interes za obrazovanjem i daljnjim radom na sebi pokazuju nove generacije? Vidiš li u njima potencijal?
Danas profesori na predavanja dolaze s prezentacijama u Power Pointu, sve je popraćeno slikama i natuknicama. Naša predavanja dostupna su im i na internetu. Nekad smo na fakultet dolazili s kemijskom olovkom i bilježnicom, „hvatali” predavanja, odnosno radili bilješke i nitko nas nije pitao jesmo li štogod uspjeli zapisati i je li nam jasno. Danas je sve maksimalno prilagođeno studentima, a oni su uglavnom opterećeni ECTS bodovima – koliko koji kolegij nosi bodova. Spremni su se požaliti ako se na kolegiju koji nosi manje bodova moraju više potruditi. Smatram da je interes za obrazovanjem i radom na sebi generalno manji, živimo u instant-vremenu, pa se tako s minimalno uloženim trudom želi postići što više.
Naravno, u svakoj generaciji ističe se nekolicina studenata s velikim darom i potencijalom, a to nas predavače raduje. Za to se isplati baviti edukacijom.
Proputovala si dosta svijeta. Možeš li nam reći koja je od stranih zemalja koje si posjetila na tebe ostavila poseban dojam i zbog čega?
Najviše su me se dojmile Kenija i Meksiko. Crna Afrika fascinantna je u svakom pogledu. Ondje su boje u prirodi intenzivnije, nigdje drugdje nisam vidjela crveniju zemlju i zeleniju travu, a ni i ljepšu planinu od Kilimanjara. S duge strane tu je servilno crnačko stanovništvo izgubljenih, besperspektivnih pogleda, miris paljevine koji se osjeti posvuda, živopisni Masai, žirafe i zebre koje pretrčavaju jedinu brzu asfaltiranu cestu koja se proteže od Nairobija do Mombase i uz čiji rub sjede pavijani koji s interesom prate promet.
Meksiko je golema zemlja velikih raznolikosti koja oduševljava na svakom koraku, bilo da je riječ o skakačima s litice Quebrada u Acapulcu, muralima Diega Rivere, glazbi mariacha Edilberta na trgu Garibaldi u Cityju, piramidama u Uxmalu ili srdačnim i duhovitim Meksikancima i njihovim kulinarskim delicijama poput tamalesa i chilaquilesa.
Od svih knjiga koje si pročitala, možeš li čitateljima portala Epoha otkriti koji su ti najdraži autori i koje su ti najdraže knjige i zbog čega?
Vrlo je teško izdvojiti najdraže, kao primjerice autore, knjige, filmove, pjesme, destinacije ili hranu. Doista ih ima mnogo. Još sam kao srednjoškolka pročitala Buddenbrookove i otad se vraćam Thomasu Mannu. Volim njegovu rečenicu, ironiju i dvosmislenost. Tu su i Jaroslav Hašek i njegov genijalni Švejk te Krležine Balade Petrice Kerempuha koje mi stoje na noćnom ormariću.
Od suvremenih autora izdvojila bih lucidnog Nizozemca Arnona Grunberga. Kristiana Novaka smatram ponajboljim hrvatskim piscem mlađe generacije.
Tijekom tvoje bogate i uspješne karijere dosta si surađivala s velikim brojem hrvatskih medija pa bismo htjeli znati kakvo je po tvom mišljenju trenutno stanje medija u Hrvatskoj i zbog čega?
Mediji su nekada bili analitičniji, jer su zbog tehnologije bili sporiji. Većina digitalnih medija u pravilu živi od brzih klikova, a ne direktno od kupca. Broj klikova im je najvažniji, to u konačnici rezultira površnošću, a ne apsolutnom točnošću. Udarne vijesti povećavaju broj klikova koji su oglašivačima važni.
Najviše me smeta polupismenost novinara. U tiskanim medijima primjećujem nedostatak ozbiljne književne kritike, većina se svodi na kraće prikaze. Nedavna smrt kritičara Božidara Alajbegovića nenadoknadiv je gubitak za našu kulturnu sredinu.
Kao osoba koja je odrasla u obitelji u kojoj se obrazovanje cijenilo iznad svega, kao i kultura, što misliš o današnjem sustavu vrijednosti koji je zahvatio naše društvo te ima li nade za sve one koji još vjeruju u pravi sustav vrijednosti u kojem si ti odrastala?
Vjerujem da ima, iako imam dojam da su oni u manjini. U našim ruralnim područjima i dalje se njeguju tradicionalne vrijednosti. Također vidim problem u jačanju materijalističkih vrijednosti i u usporenom rastu prihvaćanja postmaterijalističkog razmišljanja.
Uz brojne obaveze koje imaš – predavanja na Filozofskom fakultetu na Katedri za nederlandistiku, vođenje književnih radionica i raznih prigodnih događanja te prevođenje knjiga, godine 2016. pokrenula si i nakladničku kuću Lector. Kako je došlo do te tvoje odluke i kakva su tvoja dosadašnja iskustva u polju nakladništva?
To je bila moja dugogodišnja želja. Ljudi iz nakladničke branše su me odgovarali od tog nauma, jer vrijeme za takve poslovne poteze nije najpovoljnije. Svjedočimo zatvaranju knjižara i nakladničkih kuća. Lector je mali nakladnik koji objavljuje nekoliko naslova godišnje i stoga ih biramo vrlo pomno. Dosad smo imali samo pozitivne reakcije čitatelja i kritike. Danas mogu s ponosom reći da sam sretna zbog te moje odluke. Kada čovjek voli ono što radi, tada uspjeh ne bi smio izostati.
Hoće li tiskani mediji i knjige uspjeti opstati neovisno o sve većoj digitalizaciji?
Još ima puno ljudi koji knjigu žele držati u rukama, a i ja sam jedna od njih, pa smatram da će tiskane knjige opstati. Bojim se da je s novinama drukčije.
Možeš li nam reći koja te misao vodi kroz život? Je li to uvijek ista misao vodilja, ili ih ima više, pa se kroz godine izmjenjuju kako stječeš nova životna iskustva i spoznaje?
Carpe diem je jedna od glavnih i ona se nije mijenjala.
Za sam kraj našeg razgovora, možeš li nam reći na kojem projektu trenutno radiš?
Momentalno prevodim roman Zlatno jaje nizozemskog autora Tima Krabbéa i uređujem slikovnicu dviju hrvatskih autorica koju planiramo objaviti, a ovih dana očekujem i prijevod jedne zbirke priča s danskog koju također uređujem.
Hvala ti od srca na razgovoru za portal Epoha. Želimo ti još puno uspjeha.
Hvala i tebi. Bilo mi je zadovoljstvo. Ja također portalu Epoha želim puno uspjeha.
OSOBNA KARTA
Gioia-Ana Ulrich Knežević potječe iz obitelji njemačko-nizozemskih korijena. Odrasla je u Zagrebu gdje je završila Jezičnu gimnaziju (Obrazovni centar za jezike) i diplomirala njemački i engleski jezik i književnost. Nizozemski jezik usavršavala na Sveučilištu u Amsterdamu. Na Katedri za nederlandistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 2009. godine predaje staru i suvremenu nizozemsku književnost i drži prijevodne vježbe. Prevodi s nizozemskog, engleskog i njemačkog jezika, poglavito tekstove s područja lijepe književnosti i književne teorije. Nekoliko je godina radila kao prevoditelj-vanjski suradnik na Hrvatskoj televiziji, a od 2004. do 2008. godine i kao ovlašteni sudski tumač. Od 1996. do 1998. godine piše za Vijenac, a od 1998. do 2009. urednica je u dvotjedniku za kulturu Zarez. Na popisu je odobrenih književnih prevoditelja Nizozemske zaklade za književnost za koju ujedno radi recenzije književnih prijevoda. Autorica je antologije nizozemske kratke priče „Protiv mora“ (Profil, 2008). Od 2016. godine urednica je u nakladničkoj kući Lector. Prevela je knjige Ceesa Nootebooma, Arnona Grunberga, Maxa Velthuijsa, Jana Wolkersa, Ngugija wa Thiong’oa, Wytske Versteeg i Marjolijn Hof.
