Ovu knjigu naći ćete u dva sjajna prijevoda, jednom hrvatskom, drugom srpskom, dvojice prevoditelja koji osim što poznaju jezik s kojeg prevode, pa čak i jezik na koji prevode, a ovo drugo je već rijetkost u većine onih koji se u nas danas bave književnim prevođenjem, imaju i ozbiljnu književnu kulturu i talent za pisanje, tako da ovaj jednostavan a veličanstven tekst mogu da oblikuju u našim jezicima. Za čitatelja razlog je to za slavlje! I razlog da iz čistog užitka pročita oba prijevoda, jedan za drugim. Hrvatski prevoditelj je Mišo Grundler. Srpski prevodilac je Radoš Kosović. U Hrvatskoj “Djetinjstvo” objavljeno je kao pojedinačna knjiga. U Srbiji, u beogradske Booke, kao dio jednotomne “Kopenhaške trilogije”, u kojoj još su “Mladost” i “Zavisnost”, tojest “Ovisnost”. Držat ćemo se hrvatskog izdanja, premda ćemo čitati i srpsko, zato da razgodimo i raspodijelimo doživljaj, pa da o sva tri dijela, tojest sve tri knjige, kako ih je objavljivao riječki Lector, pripovijedamo pojedinačno. Tove Ditlevsen danska je pjesnikinja, pripovjedačica i romansijerka, vrlo plodna autorica, rođena u pretposljednjoj godini Velikog rata u ne baš bogatoj kopenhaškoj četvrti, odrasla u jedva funkcionalnoj obitelji, četiri puta se udavala i četiri puta razvodila, rano je stigla do psihijatrijske klinike zbog alkoholizma i tabletomanije, ovisnosti o sedativima. Malo po navršenih pedeset i osam, pred proljeće 1976, ubila se tabletama za spavanje. Zatim je postala slavna, ušla u nacionalni kanon i u školsku lektiru, bila prevođena, a njezina su djela, naročito “Kopenhašku trilogiju”, čitali i komentirali neki od važnijih kulturnih protagonista dvadesetog stoljeća. Recimo, Patti Smith u njoj je prepoznala kroničarku svih marginaliziranih. “Djetinjstvo” je doista i samo prikaz djetinjstva. Kronika, suho i jednostavno napisana, vrlo okrutna kronika jednog djetinjstva, čija je središnja sporedna ličnost majka. Sa stanovišta ljubitelja majčinstva i fetišista majčinske figure, kakvih je, to znamo, ogromna većina u društvu, ali na žalost i u književnosti, tako da nijedan stereotipno prikazan lik nije toliko lažan kao lik majke u ukupnoj svjetskoj književnosti, i ni od koga književnost nije toliko stradala kao od te velike, ispravne i požrtvovne matere; dakle, sa stanovišta ljubitelja takve majke, mati u ovoj knjizi je strašna. Uistinu, međutim, ona je vrlo realistična. Bliska nekim majkama koje ste dobro upoznali. Vrlo slična mojoj majci, premda manje agresivna. I premda je “Djetinjstvo”, logično, kronika jedne djevojčice, ili sjećanja na djevojčicu, u socijalnom, emocionalnom i psihološkom smislu ovo je, možda na iznenađujući način, međurodni, da ne kažem i intermedijalni tekst. Kod malo kojeg pisca tekst o djetinjstvu istovremeno je u toj mjeri obilježen spolom, a tako otvoren za identifikaciju onih koji pod taj spol nisu podvedeni. “Djetinjstvo” je i rasprava o djetinjstvu, esej, otvoreni tekst. Nas samo smrt može spasiti od djetinjstva, piše Tove Ditlevsen, gorko odbijajući ideju o mogućnosti odrastanja, ili od mogućnosti nadilaženja djetinjstva odrastanjem. Ma kakvi, doživotno smo zarobljeni u svom tom užasu. Nije mi ovog časa pri ruci prijevod Miše Grundlera, pa ću se u nastavku poslužiti Radošem Kosovićem: “Mračno je detinjstvo, i uvek cvili kao mala životinja, zatvorena i zaboravljena u podrumu. Izlazi iz usta poput pare u zimu, i nekad je premalo, a nekad preveliko. Nikad odgovarajuće veličine. Tek kad ga čovek skine kao zmija svlak, može mirno da ga posmatra i govori o njemu kao o preležanoj bolesti. Odrasli mahom govore da su imali srećno detinjstvo, i možda stvarno veruju u to, ali ja ne verujem. Mislim da su samo uspeli da ga zaborave.” Posljednja rečenica je, možda, ključna: po Tove Ditlevsen postoje dvije vrste ljudi. Oni koji se sjećaju, ne mogu da prebole. Zdravi su samo zaboravni. Oni su sve preboljeli. Oni su, u mom svijetu bi se reklo, ionako rahat od pameti. “Djetinjstvo” je pomalo disfunkcionalan tekst, razobručen, razvaljen, nesakupljen. Kakvo je i djetinjstvo. Velik i važan tekst za jedan nezaliječen djetinji svijet. I naravno, tekst koji je toliko jednostavan da išće velikog čitatelja. Mišo Grundler (ili Radoš Kosović) priredio mu je, doista, veliki doživljaj. Tove Ditlevsen gospodari unutrašnjim mrakom djetinjstva. Neki ljudi pišu
Neki ljudi u Hrvatskoj, čujem i čitam, pišu o knjigama. Neke žene, pak, pišu o ženskom pismu, pa onda čitaju samo autorice i u skladu s tim slažu neke svoje osobne kanone. To je sasvim u redu, ukoliko nije uvredljivo. A uvredljivo je, i nepodnošljivo glupo, kada u svakom od tih nekoliko tekstuljaka u nas posvećenih “Djetinjstvu” kao na jedinu referencu i usporedbu naiđemo na Elenu Ferante. Osim što “Napuljska trilogija” s “Kopenhaškom trilogijom” ima samo te veze što je trilogija, Elena Ferrante se uopće ne bavi istim poslom kojim se bavila Tove Ditlevsen. Uspoređivati ih isto je što i uspoređivati MIG 21 i leptira. Oboje, jamačno, lete, ali su neusporedivi. Tove Ditlevsen bila je leptir. A Elena Ferrante, osim što je loš i irelevantan, premda monden pisac, možda i nije spisateljica. Možda je, o avaj, muško! Bolje bi im bilo da čitaju
Ako zbog neke čudne ljudske navade, ili naprosto zbog čitateljskog netalenta, s nekim već moramo uspoređivati Tove Ditlevsen, i ako objekt usporedbe mora biti žena, uspoređujmo je s Divnom Zečević i njezinim memoarima objavljenim kod Disputa, te s Biljanom Jovanović, važnom i skrajnutom beogradskom spisateljicom. Ovim trima ženama zajednički nije književni stil i vrsta spisateljskog talenta. Zajednička im je preosjetljivost na svijet. Jedna od najdragocjenijih ljudskih osobina.
Miljenko Jergović, 06. 03. 2023.
