AUTOBIOGRAFSKI DRAGULJ
U romanu Otok Aldous Huxley piše da postoje ljudi koji se rode toliko ranjivi da ih mogu slomiti stvari koje drugi jedva da zapažaju. Takva je bila danska spisateljica Tove Ditlevsen (1917–1976), prva žena koja je u toj zemlji živjela od pisanja. Njezina kopenhagenska autobiografska trilogija objavljivana između 1960-ih i 1970-ih sastoji se od Djetinjstva, Mladosti i Ovisnosti, a u Hrvatskoj su nedavno sva tri dijela objavljena u prijevodu Miše Grundlera u izdavačkoj kući Lector.
Tove Ditlevsen rođena je 1917. u siromašnoj i konzervativnoj radničkoj obitelji. Majka je bila hladna i gruba, i sama emotivno deprivirana i depresivna, otac melankoličan, istrošen životom i teškim radom. Egzistencija ih je sve gutala, a osjetljiva djevojčica teško se nosila s praktičnim zahtjevima svakodnevice, ali i hladnoćom i nerazumijevanjem okoline. Cijeli se život borila s depresijom i osamljenošću, poslije i s ovisnošću, a u 58. godini počinila je samoubojstvo.
Namjera mi je ovdje pisati samo o Djetinjstvu, koje je vrhunska umjetnička proza poput već zaboravljenih klasika. Autorica je tekst satkala od finih niti vlastita života koji čitateljicama približava autsajderski život preosjetljive duše koju je stvarnost ranjavala. Roman je napisan bez imalo uljepšavanja, patetike ili danas popularne ideologije koja nam u ženskim pričama želi prenijeti određene poruke. Tove Ditlevsen prethodnica je autofikcije, u svijetu postaje sve popularnija, a stilski i tematski može se usporediti s ovogodišnjom nobelovkom Annie Ernaux. Obje o sebi pišu s emocionalnim odmakom od vlastita iskustva, ne bojeći se teških i tabu-tema – u njihovim tekstovima čitatelje pogađa jaz između jednostavna jezika i potresna sadržaja.
No Tove Ditlevsen veća je umjetnica riječi. Djetinjstvo se u sjajnom prijevodu divno čita. Iz rečenice u rečenicu svjedočimo životnoj priči žene koja se u svom djetinjstvu osjeća kao strankinja, nailazeći na svakom koraku na nerazumijevanje. U radničkoj, krutoj i moralizatorskoj sredini u kojoj odrasta od djevojčica se očekuje da se odmah nakon škole udaju i počnu skrbiti o vlastitoj djeci. Nitko i ne pomišlja da bi se mogle nastaviti školovati. Tove više od svega želi postati pjesnikinja, ali nema uvjeta da to ostvari.
Nema fizičkog prostora u kojem bi pisala, onu vlastitu sobu za koju je Virginia Woolf ustvrdila da je temeljni preduvjet ženskog stvaranja, nema novca, knjiga ni potpore roditelja, dapače otac joj vrlo rano govori „Ne budali! Djevojka ne može biti pjesnik!“ i to pamti zauvijek. Uskrata osjećaja i bilo kakvih duhovnih ili kulturnih sadržaja bila je poput kazne, zatvora nametnuta od rođenja iz kojega ne vidi izlaz. Zato nije čudno da za svoje djetinjstvo zapisuje da je „dugo i usko poput lijesa i iz njega se ne možeš izvući vlastitim snagama“.
Ova je memoarska proza ujedno i svjedočanstvo o hrabroj i posebnoj ženi koja si u svakodnevici koja joj nije sklona, niti je podržava, želi otvoriti prostor za kreativnost. Zbog toga što se razlikuje od drugih, rano shvaća da im ne smije pokazivati svoje pravo ja, pa se radije pravi glupom, ne bi li je maska gluposti zaštitila od dječje okrutnosti, ali i odraslih, kojima ne može povjeriti svoje čežnje niti pokazati svoju zrelost.
Mnoge umjetnice u autobiografskim tekstovima – poput Virginije Woolf, Marine Cvetajeve, Sylvije Plath i drugih – opetovano ispisuju svoju žudnju da ih okolina razumije, uz potrebu da pronađu neku „drugu“ stvarnost u kojoj se bolje osjećaju, a to je obično umjetnička stvarnost, sfera duha. I Tove Ditlevsen od života želi više, jasno osjeća da to kod nekih ljudi postoji, samo se ona s njima ne susreće. Kad joj otac zabranjuje da čita poeziju jer su to samo „puste tlapnje“, autorica zapisuje da njoj ionako nije stalo do stvarnosti i da o njoj i ne kani pisati. Pisanje je za nju više od hobija, ono je spas od napukla života: „Smatrala sam da moje pjesme pokrivaju napukla mjesta moga djetinjstva poput nježne, nove kože ispod kraste koja nije još do kraja otpala.“
Kao i većina ženskih autobiografskih priča – i Djetinjstvo je čudesna mješavina autoričine krhkosti i snage. Duboko u sebi ona vjeruje da može pisati, neki joj unutarnji glas šapće da je za to predodređena. No istovremeno je dovoljno senzibilna da stalno sumnja u svoje mogućnosti, nadarenost i uspjeh. Zato joj treba potvrda drugih. Žene koje u patrijarhatu ispadaju iz okvira trebaju nekoga tko će ih razumjeti, potvrditi im da nisu lude, da su njihove želje legitimne, pa čak i da se mogu ostvariti. Zato protagonistkinja Djetinjstva toliko uživa kad u pravom književnom časopisu nailazi na pjesmu jedne žene – to je za nju najbliže potvrdi da i ona može postati pjesnikinja.
S tog aspekta gledano nije važno je li Djetinjstvo roman ili autobiografija. Nemoguće je znati koliko je autorica dodavala svojoj prošlosti ili je mijenjala, može li njezino sjećanje biti pouzdano jer o svome djetinjstvu piše tek mnogo godina kasnije, i koliko je uopće stvarnost moguće vjerno zapisati. Mnogim je ženama i danas važno čitati autobiografske ženske priče, kao što je autorici bilo važno vidjeti pjesnikinjinu pjesmu objavljenu u časopisu.
Ženama oduvijek treba svijest o prethodnicama koje su im utrle staze prema kreativnosti i stručnosti koja ih je izvukla iz privatne u javnu sferu života. Mnoge „žene baveće se duhom“ – kako ih je u dnevniku u 19. stoljeću nazvala ilirka Dragojla Jarnević – i danas se susreću s omalovažavanjem i nerazumijevanjem okoline. Društvo postaje sve svrhovitije i praktičnije, zato su i mnogi muškarci koji se žele baviti umjetničkim „beskorisnim“ zvanjem proglašeni čudacima, no žene imaju dvostruki teret jer se od njih očekuje i da se ostvare kao majke da bi bile „normalne“. Kad joj otac zabranjuje da čita pisca koji nije „normalan“, Tove Ditlevsen zapisuje: „Znam da je strašno ne biti normalan, jer i sama se mučim glumeći normalnost.“
Rijetki su autobiografski dragulji poput Djetinjstva Tove Ditlevsen – takav spoj prave umjetničke literature i otvorenosti fragilne i posebne osobnosti. Sjećanja takvih pojedinaca čitamo da ih ne zaboravimo, ona nas drukčijim zorom na život obogaćuju i podsjećaju da se prema autsajderima koje susrećemo trebamo znati adekvatnije postaviti, pomoći im da zadrže svoje ja, kako im se ne bi dogodilo da ih slomi ono što mi i ne primjećujemo. Kako bi nam život izgledao bez njihovih tekstova, slika i simfonija, bez njihove avangarde? Ne smijemo zaboraviti da upravo autsajderi i autsajderice poput Tove Ditlevsen svojim nastojanjima mogu uzdrmati postojeći društveni poredak i donijeti nam promjene, toliko potrebne u ranjenom, krutom i sve otuđenijem svijetu koji nas okružuje.
Marija Ott Franolić, Vijenac, 09. 03. 2023.
