KRITIKA: Iza vrata Vilhelmove sobe Piše: Silva Knežević
- Lector
- 7 days ago
- 3 min read
Silva Knežević o romanu Vilhelmova soba proslavljene danske autorice Tove Ditlevsen
Tove Ditlevsen stigla nam je ponovo, ovaj puta kroz vrata Vilhelmove sobe. Zahvaljujući Lectoru i uobičajeno nadahnutom prijevodu Miše Grundlera vratila se u punom sjaju talenta i punoj tami duše.
Gotovo neodvojiv od Kopenhaške trilogije, Lica, a i života Tove Ditlevsen, zadnji objavljeni roman Vilhelmova soba uklapa se u cjelokupnu kroniku vremena i nastavlja secirati društvene, obiteljske i najzahtjevnije međuljudske odnose. Može se naravno čitati i neovisno o prethodno napisanom, no put kroz isprepletene priče iz života fiktivnih i stvarnih likova vjerojatno je prohodniji onome tko se susreo s ranijim romanima slavne Dankinje.
U središtu romana je brak Lise i Vilhelma, brak kojeg više nema, ali koji je svojevrsna neraskidiva veza tih dvoje ljudi. Lise, spisateljica i Vilhelm, urednik novina, više nemaju zajedničku budućnost, jer on već živi s drugom ženom. Mille i Vera, gospođa Thomsen, Kurt (jedan od središnjih likova, podstanar u Vilhelmovoj sobi nakon njegovoj odlaska) i sin Tom, svi oni čine Lisin život, a ona ih motri i analizira. Upravo kroz Kurta u Vilhelmovoj sobi otkrivamo tragove prošlog života. Nižu se novi i stari likovi, nove i stare frustracije, a zatim se priča razigra, premreži i poveže vještinom kojom se slaže rubikova kocka. A upravo to su ljepota i umijeće kojima se riječima igra Tove Ditlevsen. “Tjeskoba zbog Vilhelma ostala je u meni poput truleži na drvetu i vezala me uz njega jače nego ljubav”.
Roman intrigantne, specifične strukture, istovremeno je jasan i pitak, s poglavljima koja dopuštaju da predahnemo i razmislimo, ali ne dopušta da iziđemo iz prostora koji stvara, iz te riznice pametnih misli koje čitatelj neprestano želi zapisivati i pamtiti, te briljantnih zapažanja, zahvaljujući kojima savršeno jasno vidimo slike koje stvara.
Često se navodi kako je pisati počela bez očekivanog formalnog obrazovanja, no i stari majstori bez škole ostavili su trag u vremenu.
Stigla je opet Lise Mundus sa svojom mračnom nutrinom, neprilagođenošću vremenu i svijetu, svemu tako bliskom Virginiji Woolf. I pripovjedačica u romanu i Tove i Lise (koje su neka vrsta trojstva) uvode nas u svijet i odnose kakve nijedna majka ne bi poželjela kćeri. Fascinantnom jasnoćom prikazuje i stvarnost i snove, ne zazirući od nemilosrdnih opisa i analiza, ali uz neusporedive i neponovljive iskre oporog humora. Možda nema košmara ni težine Lica no tu su ipak neka lica koja se sjate na Lisu (ili na Tove) pa nestaju u mraku duše.
Pobjegavši iz “luđaštva” Ovisnosti i Lica stvorila je novi, naoko normalniji svijet, no izlazak iz ludila ulazak je u prostor bez perspektive, u kojem se uvijek negdje u džepu nađu najbolji prijatelji – tablete za spavanje.
Potrošio se entuzijazam Djetinjstva i Mladosti, a prošao i klimaks Ovisnosti i Lica. Nema više toliko ekskursa u šire društvene teme, no iako možda ne tako intenzivno kao u prethodnim romanima i ovdje su, uz moćan prezir prema malograđanštini, tragovi društvenog angažmana, ljevičarenja, onoga što, kako u njeno tako i u današnje vrijeme, užasava “zapadni svijet”. No čak i u takvim segmentima, na primjer pri spomenu obljetnice Oktobra i odlaska u Moskvu, što je u našim ozbiljnim glavama isključivo vezano za šapke i šubare, kod Tove ne izostaje humor. “Hugo mi je rekao da će mu se ispuniti životni san kad stupi na Crveni trg, a ja sam se prisjetila da sam se jednom prilikom upisala u komunističku partiju jer mi je jedna prijateljica rekla da je u Rusiji vožnja tramvajem besplatna. Nisam se nikad ispisala, no vjerojatno su me izbacili zbog neaktivnosti”. Njeni radnički korijeni, socijalna osjetljivost i teško dansko vrijeme s početka prošlog stoljeća nisu je napustili tijekom života.
Iako je već Djetinjstvo Ditlevsen gurnulo prema orbiti besmrtnih, a Lica je vodila prema beznadnom košmaru i ovaj moćni roman te danske spisateljice, Vilhelmova soba, također prikazuje svu raskoš psihološke analize likova i virtuoznost prebiranja po riječima.
Umoran roman, pun tjeskobe, rezignacije i gorkog humora, sasvim je primjeren za kraj opusa i zlokobno je predskazanje onoga što će uslijediti. Na tragu vlastitog lika Tove Ditlevsen, spisateljica ispred svog vremena, neprilagođena i svoja, počinila je samoubojstvo u nemoći da pomiri vlastita očekivanja sa stvarnošću, umorivši se od čekanja i gubeći entuzijazam toliko prisutan u Djetinjstvu.
Da nije napustila pisanje i postojanje sigurno bismo uživali u nekim njenim novim maštovitim mozaicima riječi. No kao da je prošla svu gorčinu života puno zgusnutije i intenzivnije od ostalih, rekla je što je imala i otišla.
Tove je otišla, Lise je otišla, zatvorivši vrata Vilhelmove sobe, kao na put, baš kako je i napisano negdje u romanu: Nije važno kamo se putuje, važno je maknuti se od kuće.
Objavljeno na portalu Epoha, 9. ožujka 2025.
Comments