Zbirka je ovo od četiri priče koje na poseban način, svaki dio za sebe, govore o stvarnosti prožetom fikcijom. Teme su životne i ispričane na posebno zanimljiv način. Imamo jedan inauguracijski govor pa nadgrobni govor, terenski izvještaj i predavanje, uz pomoć kojih uviđamo, prelazeći iz jedne priče u drugu, da su i tematski povezane. Koja je nit poveznica i što je zbilja, a što nije, sami ćete morati dokučiti.
Omanja je ovo knjiga, kada gledamo da su u zadnje vrijeme sve neke „debeljuce“ koje nam na dugo i široko pripovijedaju o svemu i svačemu, a na kraju ostanemo kratih rukava. Ovdje to nije slučaj. Spisateljica je pokazala da se i na 160 stranica može puno toga reći. Prikazala je na izuzetno dirljiv i prilično mračan pogled na umjetnost i ludost jednog pisca. I to na vrlo individualan, poseban i poetički način: „Shvatio sam da sam tek jedan iz duge povorke, tihe procesije tražitelja i traženih, međusobno povezanih beskrajnom crnom vrpcom, ljudi koji se svi odreda nadaju pronalasku zalutale, jednom nestale osobe, i plaše se obznaniti tu nadu, boje se razočaranja, pa se, tragajući za utjehom, priključuju društvu istomišljenika, pronalazeći utjehu u saznanju da čovjek nije sam, nego da pripada nerazdvojivu bratstvu na zemlji, naime, bratstvu ostavljenih, zajednici preživjelih, preostalih.“
Rečenice su često duge i čine vrtlog riječi koje se onda šire stranicama. Gustoća misli predstavlja bitnost, a ne toliko sam sadržaj pa sam se često vraćala i ispočetka čitala određene dijelove. Ne mogu reći da nisu lijepi, vrlo detaljno vizualno dočarani i prožeti emocijom od početka do kraja. Jer stvarno jesu: „Ne, lice vremena je nepromjenjivo. A tako je i tvoje. Dobro se slažete, ti i tvoji brojčanici, ali ne zaboravi, to je vrijeme, nezaustavljivo vrijeme koje nas izaziva da ga zarobimo u priču, u glazbeni komad, u biografiju, povijest spasenja, u bilo koji komad s početkom i krajem, svako je umjetničko djelo veo koji visi nad nepodnošljivo besmislenim protokom minuta, stoljeća, generacija.“ No ponekad mi je to znalo biti previše. Previše svega u tako sveukupnom kratkom tekstu da sam znala zastati i uhvatiti samu sebe kako razmišljam o nečem drugom jer sam ovdje izgubila interes. Ponekad je manje, više. Ovdje bih rekla da je baš taj slučaj, barem što se mene tiče. Autorica je pokazala da i u par riječi uspije dočarati jako puno, kao u ovom primjeru: „Kalibar ljubavnika tek se može vidjeti po sjaju ljubljenog.“. Parametri njezina umijeća pripovijedanja su ovdje potvrđeni i nepobitni.
Skidam joj kapu na svim osvojenim nagradama i drago mi je što sam imala priliku čitati knjigu s podneblja s kojeg dolazi, a ujedno i prvu knjigu prevedenu s afrikaansa u Hrvatskoj. Hvala nakladniku Lector što su nam pružili priliku upoznati jednu od važnijih svjetskih prozaistica, kako se čini, na putu do Nobelove nagrade. Autorica predaje nizozemsku književnost, kreativno pisanje i književnost na afrikaansu na južnoafričkom sveučilištu. S obzirom da je ovo prva prevedena knjiga s afrikaansa moram spomenuti i osobu zaslužnu za taj dio posla. Toni Bandov je ovdje pokazao da zna što radi s obzirom na slojevitost i težinu kako samog teksta, tako i jezika. Čestitke svima na odlično obavljenom poslu. Lijepo molim, osobno provjeriti sve navedeno. Hvala!
„Istina je doista čudnija od fikcije.“
„A što je gubitak voljenih doli trajan interes za srca živućih? Na tome možete sagraditi kraljevstva, terarije sjećanja.“
„Izađi i upoznaj sebe, životno iskustvo nećeš naći u knjigama.“
Tonkica Palonkica
18. 07. 2020.
