Kritika: Miljenko Jergović o slikovnici "Veće od sna"
- 4 days ago
- 4 min read
KNJIŽEVNA PREPORUKA
Jef Aerts & Marit Törnqvist: Veće od sna (Lector, Rijeka 2025.)
EKRAN Miljenka Jergovića
20. ožujka 2026.
Bit će da sam jednom već i napisao da mi je Lector jedna od najdražih izdavačkih kuća uopće. Ali ne zato što su u hrvatski jezik prenijeli “Tirzu” Arnona Grunberga, jedan od dva-tri najvažnija romana dvadeset i prvog stoljeća (ili za mene najvažnija), ni zato što su u hrvatski jezik donijeli veliku Tove Ditlevsen, pa ni zato što su Lectorovi prijevodi visoko iznad domaćih prevoditeljskih standarda, nego mi je Lector tako naročito drag što njihove knjige na mene ostavljaju dojam jedinstvene majstorske radionice. Kao da su sve potekle od istog senzibiliteta i od ukusa jedne osobe. U knjigama i u čitanju je, kao i u cipelama te u obuvanju i pješačenju, katkad presudno važan dojam ručnoga rada, kojemu je odbojno svako konfekcioniranje i uopćavanje. Knjiga je, kao i cipele, osobna i osobena stvar. Knjiga, kao i cipele, ponekad spašava glavu, a baš uvijek čuva dostojanstvo. Jef Aerts (1972.) flamanski je pisac, a poznatim su ga i prilično prevođenim učinile knjige za djecu, živi na farmi blizu Leuvena, u Belgiji, i ima troje djece i mnogo životinja. U njegovom slučaju, ovi podaci prilično su važni. Marit Törnqvist (1964.), po ocu Šveđanka, po majci Nizozemka, nizozemska je likovna umjetnica, crtačica, ilustratorica. Njih dvoje 2013. načinili su slikovnicu, koja će dvanaest godina kasnije, u lijepom, vrlo pažljivom, a zapravo opet majstorskom prijevodu Gioie-Ane Ulrich Knežević izaći u Lectoru. Vrlo lijepa, nježna i nekako istinita priča za “djecu i osjetljive”, uzrasta od pet pa do koliko hoćeš godina, govori o smrti. I to na prilično izravan način, bez specijalnih efekata, bez suvišne selfhelp i psihoterapijske utjehe, slikovnica govori o smrti upravo na onaj način na koji su neki među nama promišljali smrt kad im je bilo pet godina i na koji je, uz ponešto naknadnih samozastrašivanja i pogubnih kontekstualiziranja, promišljaju više od pola stoljeća kasnije. Bez jeftinog vjerskog marketinga, za kojim u bjednijim kulturama i književnostima nego što je nizozemska posežu loši pisci za djecu i odrasle, bez zloupotrebe smrti u crkvene svrhe, upravo na način na koji čovjek i dijete stoje pred smrću, Jef Aerts i Marit Törnqvist uvode svog čitatelja i gledatelja u priču, te ga nježnom rukom vode do kraja. Vrlo je zanimljivo da se ova slikovnica, u kojoj se ni na jednom mjestu nije spomenuo Bog, niti je sugeriran ikakav religijski koncept kojim bi se uspostavljala veza između živih i mrtvih, našla 2014. na uskoj i vrlo striktnoj listi nominiranih za Katholischer Kinderbuchpreis, nagrade koju dodjeljuje Njemačka biskupska konferencija.
Priča govori o dječaku koji se susreće sa svojom sestricom, koja je umrla prije njegova rođenja. Voze se na biciklima, razgovaraju. Prethodno, pita on mamu: “Hoću li i ja umrijeti?” Ona mu kaže da jednog dana sigurno hoće, ali još uvijek neće. “Boli li smrt?”, dalje on pita. “Sve postane tiho”, odgovara mati, “Smrt je poput snova, samo veća.” Kasnije sestrica mu govori da ti ne trebaju pomoćni kotači na biciklu kad si mrtav. I pogleda ga onako kako starije sestre gledaju mlađu, malo tupkastu braću, nakon što je on upita zar joj više ne treba kostur što ga ona i dalje čuva u svom grobu.
“Veće od sna” čita se i u jednom malo drukčijem ključu. Pripovijest o smrti ustvari pripovijeda o imaginarnom prijatelju. Dakle, i o onom dijelu dječjeg svijeta, koji neumitno i pomalo tragično iz naših glava i duša iščezava ako jednom odrastemo, a odrasli ga - uključujući i mnoge psihologe! pogrešno interpretiraju. Djeca ne izmišljaju, djeca samo žive s jedne i s druge strane zbilje. Odrasli, pak, žive samo na jednoj strani, a drugu pokušavaju dohvatiti kroz vjerske ceremonijale, ili tako što se očajnički nastoje natjerati da vjeruju u nešto u što obično ne vjeruju.
Naravno da dječak razgovara s mrtvom sestricom. Čak i ljudi najtvrđe pameti i sasvim opustošene mašte ničim se mašta tako dobro ne pustoši kao upornim nečitanjem! - više puta dnevno razgovaraju s mrtvima, premda će se zakleti da to nikad ne čine. S mrtvima se razgovara da bi se moglo opstajati među živima. I veoma je važno to već od djetinjstva znati.
Već vidim sve te mame i tate, a naročito stričeke i tete, koji svojim klincima neće kupovati slikovnicu o smrti, jer da bi ih takvo što moglo traumatizirati. Ili možda navesti na krivi put. Oni se smrti plaše, pa onda svoj strah projiciraju na djecu. To je i šteta i pogrešno! Jer dječji strah od smrti - koji itekako postoji, da se ne bismo krivo razumjeli! - još uvijek je poput straha od mraka, razrješiv i ne tako definitivno strašan. Njemu, tom strahu, ova slikovnica može s dobre strane prići, ona rasvjetljuje mrak u nama. Ako smo barem još malo djeca. I još nešto: knjiga Jefa Aertsa i Marit Törnqvist ima u sebi onu vrstu tajanstva koja nas, susretnemo li je kao djeca, za cijeli život veže i obilježi. Ako ikad više budem dijete, neka mi se kupi ova slikovnica!
Miljenko Jergović
Comments