Iako je pisanje sav njezin život, Lise Mundus već dvije godine nije na papir stavila niti jednu novu rečenicu. Ne želi više pisati dječje knjige, kojima je stekla uvažavanje i pozornost kritike i medija, već bi svakako htjela postati „pravi književnik“, onaj koji stvara „odraslu literaturu“.  Zaista neobičan pogled na stvari u zemlji Andersena.

Nemoćna da se pokrene u željenom smjeru, pada u duboku depresiju, a situaciju svakako ne popravlja ni činjenica da je i drugi suprug nesmiljeno i javno vara. Osamljena i frustrirana, već načete psihe, konfabulira fatalne urote u svojem okruženju, priviđaju joj se lica koja stanuju u tuđim tijelima, plaši se svakog glasa i šuma…

Lica… lica, poznata i manje znana, pletu čvrstu i neprobojnu mrežu ludila. Briljantno, kako samo ona to umije, Tove Ditlevsen opet je nadmašila sebe i pripustila nas, reklo bi se „iz prve ruke“, u najdublje labirinte ranjenih duša.

​

„Unatoč užasu koji opisuje, Ditlevsen piše duboko humano i s puno razumijevanja.“  – The Guardian   

​

IZ RECENZIJA:

​

„Tove sjajno opisuje unutarnja stanja svoje pacijentice: kao da za druge orječjuje i 'vizualizira' sve nijanse stanja i preobrazbe dušobolnika. Nevidljivo čini vidljivim, osjetljivim i razumljivim. Za razliku od danas, njezino pisanje nije terapeutsko ili narcističko (... ) Piše glasom koji nije halucinacija jer je to kreativni glas spisateljice koja stvara fikciju (tzv. narativni glas). Uostalom, kad 'bolest izlazi iz njezina uma', dr. Jørgensen kaže Lise: 'Zapišite mi što vam glasovi govore'. Svaki umjetnik ima takav 'glas': zovemo ga inspiracija ili posjet muze. Zato je Tove Ditlevsen bezvremenska, za razliku od onih 'koji plešu jedno ljeto' ". - Iz recenzije Jadranke Pintarić, objavljene u Jutarnjem listu 25. siječnja 2024. Integralni tekst dostupan je OVDJE. 

„Lica, četvrti u nizu prevedenih romana, koji je prošle godine objavljen u izdavačkoj kući Lector, kao i prethodna tri, stilom i imaginacijom nadmašuje trilogiju, vrlo je smion i uznemirujuć, ali i poetičan u tragovima. Lise Mundus, uspješna autorica dječjih knjiga, zapinje u nadahnuću i nakon što dvije godine ne uspijeva napisati ni slova utopi se u depresiji i paranoji, iscrpljena kako blokadom u stvaranju, tako i u vlastitom životu i braku.  Pisan davne 1968. tekst je zapravo potpuno suvremen. Da se kao aktualnost ne pojavljuju pojmovi poput  Vijetnama i španjolskih rudara izgledalo bi kao da je nastao danas. Bezvremenski je, primjenjiv na svako doba. Otkriva mnoge bogohulne istine i dotiče se svih društvenih tema, otvarajući pitanja ratna i rasna, nedopustivo dvojben odnos prema majčinstvu i djeci, braku, fenomenu sebičnosti u bračnim i prijateljskim vezama, frustraciji zbog preljuba, nepovjerenja i starenja. Propituje ljubav, solidarnost, aktivizam. Netko će u svemu prepoznati istinu, a netko samo ono bogohulno." - Iz recenzije Silve Knežević, objavljene na portalu Epoha 24. travnja 2024. Integralni tekst dostupan je OVDJE.