Iako je pisanje sav njezin život, Lise Mundus već dvije godine nije na papir stavila niti jednu novu rečenicu. Ne želi više pisati dječje knjige, kojima je stekla uvažavanje i pozornost kritike i medija, već bi svakako htjela postati „pravi književnik“, onaj koji stvara „odraslu literaturu“.  Zaista neobičan pogled na stvari u zemlji Andersena.

Nemoćna da se pokrene u željenom smjeru, pada u duboku depresiju, a situaciju svakako ne popravlja ni činjenica da je i drugi suprug nesmiljeno i javno vara. Osamljena i frustrirana, već načete psihe, konfabulira fatalne urote u svojem okruženju, priviđaju joj se lica koja stanuju u tuđim tijelima, plaši se svakog glasa i šuma…

Lica… lica, poznata i manje znana, pletu čvrstu i neprobojnu mrežu ludila. Briljantno, kako samo ona to umije, Tove Ditlevsen opet je nadmašila sebe i pripustila nas, reklo bi se „iz prve ruke“, u najdublje labirinte ranjenih duša.

​

„Unatoč užasu koji opisuje, Ditlevsen piše duboko humano i s puno razumijevanja.“  – The Guardian   

"Tove sjajno opisuje unutarnja stanja svoje pacijentice: kao da za druge orječjuje i 'vizualizira' sve nijanse stanja i preobrazbe dušobolnika. Nevidljivo čini vidljivim, osjetljivim i razumljivim. Za razliku od danas, njezino pisanje nije terapeutsko ili narcističko (... ) Piše glasom koji nije halucinacija jer je to kreativni glas spisateljice koja stvara fikciju (tzv. narativni glas). Uostalom, kad 'bolest izlazi iz njezina uma', dr. Jørgensen kaže Lise: 'Zapišite mi što vam glasovi govore'. Svaki umjetnik ima takav 'glas': zovemo ga inspiracija ili posjet muze. Zato je Tove Ditlevsen bezvremenska, za razliku od onih 'koji plešu jedno ljeto' ". - iz recenzije Jadranke Pintarić, objavljene u Jutarnjem listu 25. siječnja 2024. Integralni tekst dostupan je OVDJE.