Search

Biljana Gabrić o knjizi ''Spavač u smetu'' Marlene van Niekerk

Naziv djela: “Spavač u smetu”

Ime autora: Marlene van Niekerk

Naziv izvornika: “Die sneeuslaper”

S afrikaansa preveo: Toni Bandov

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Lector


Svaki roman u sebi skriva barem još dva – priču o pripovjedaču te priču koju pripovijeda on sam. Južnoafrička spisateljica Marlene van Niekerk se “Spavačem u smetu”, zbirkom od četiri tematski povezane priče, na vrlo specifičan i krajnje prozaičan način odlučila poigrati sa stvarnošću ispreplićući je sa potpunom fikcijom, a u cijeloj toj igri riječima i pripovijedanjem, ona je i marioneta i onaj tko drži konce.

Smislenu vezu između četiriju priča ipak nije jednostavno definirati. Van Niekerk, naime, u njima uspijeva svoje poglede na književnost učiniti sveprisutnim, istodobno ne zasjenjujući brzinu i narativnost teksta.


U uvodnoj priči “Šaptač labudovima”, Kasper Olwagen, tridesetogodišnji student i pisac u pokušaju, šalje misteriozne poštanske pošiljke svojoj profesorici kreativnog pisanja (kojoj se obraća kao “profesorici Van Niekerk”). U tim pismima Kasper minuciozno, no ponešto konfuzno izvještava o svom studijskom boravku u Amsterdamu, gdje se uglavnom nada pronaći nadahnuće za pisanje, no umjesto toga biva fasciniran beskućnikom koji, čini se, može komunicirati sa labudovima. Kasper se pokušava sprijateljiti sa skitnicom, nastojeći proniknuti u njegove “labuđe vještine” (udomljuje ga u vlastitom stanu, kupa, hrani, vodi liječniku, čita mu pokušavajući kod naizgled letargičnog nijemog skitnice izazvati neku reakciju), no nakon nekog vremena “šaptač labudovima” nestaje jednako iznenadno kao što se i pojavio. U potrazi za svojim izgubljenim “prijateljem”, Kasper postupno, i fizički i psihički, u potpunosti preuzima ulogu šaptača labudovima.

Cijeli događaj nadahnjuje Kaspera za osvješćivanje važne činjenice, koja je, moglo bi se reći, ujedno i tematska poveznica svih četiriju priča.


“Shvatio sam da sam tek jedan iz duge povorke, tihe procesije tražitelja i traženih, međusobno povezanih beskrajnom crnom vrpcom, ljudi koji se svi odreda nadaju pronalasku zalutale, jednom nestale osobe, i plaše se obznaniti tu nadu, boje se razočaranja, pa se, tragajući za utjehom, priključuju društvu istomišljenika, pronalazeći utjehu u saznanju da čovjek nije sam, nego da pripada nerazdvojivu bratstvu na zemlji, naime, bratstvu ostavljenih, zajednici preživjelih, preostalih.” (“Spavač u smetu”, Marlene van Niekerk)

Ovaj je ulomak svojevrstan most između otuđenosti i zajedništva, između straha i (samo)ugode, između istine i iluzije: suprotnosti koje se privlače i spajaju unutar Kasperovog “pomaknutog” pogleda na stvarnost.


Taj pomaknuti pogled na stvarnost prisutan je u svim pričama “Spavača u smetu”. Njihovi pripovjedači su glasnogovornici vlastite relativne stvarnosti; osobe na margini društva, na rubu emocionalnog sloma ili pokorene vlastitoj umjetničkoj volji, a upravo ta marginaliziranost likovima daje slobodu govora koju si drugi, iz oportunističkih ili iz razloga samoodržanja, uskraćuju. U pričama Marlene van Niekerk skrivene su tako suptilne poruke problematike beskućništva u urbanom kontekstu (priče “Šaptač labudovima”, “Spavač u smetu”), progovaranja o režimu aparthejda (priča “Prijatelj”) ili pak ljepota u posve nesvakidašnjim obličjima (priče “Perkusionist” i “Prijatelj”).

Van Niekerk kroz svoje se likove vješto poigrava proturječjima za koja se katkad čini kako se međusobno poništavaju, kao primjerice u priči “Prijatelj” – u kojoj pozivu na konkretan političko – umjetnički angažman („Daj snimi nekoliko korisnih fotografija; stavi svoj rad u službu nečega većeg od sebe!“) na drugom mjestu suprotstavlja filozofske preokupacije („Fotografijama je želio zgrabiti stvari. Ne onakve kakve jesu, nego onakve kakvima postaju, zbog vjetra, dodira, pohote molekula. Htio je ih uloviti, a da ih ne ozlijedi, u okovima svjetlosti i sjene, ne, htio ih je uloviti kako izmiču, želio je osloboditi svoju čežnju za njima…”).


“Spavač u smetu” snažno je, stoga, djelo, jer na posve neuobičajen način otkriva svu snagu koju u sebi može skrivati književna forma kratke priče. I možda neće biti izbor svakog čitatelja, no onaj tko odluči pozornost posvetiti književnom izričaju Marlene van Niekerk, posve će sigurno zaroniti u pripovjedačku riznicu jedne od najcjenjenijih južnoafričkih autorica.


Biljana Gabrić


http://literatura.hr/recenzija-spavac-u-smetu-marlene-van-niekerk/