Maestralan prikaz rasapa ličnosti

 

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ

 

Roman Tirza 47-godišnjeg nizozemskog pisca Arnona Grunberga (autora trinaest romana, više knjiga eseja i tri kazališne drame, dobitnika jedanaest nizozemskih književnih nagrada, kojega u njegovoj zemlji smatraju najvažnijim piscem srednje generacije) započinje jedne večeri mladoga ljeta početkom 2000-ih, kada se na vratima kuće Joergena Hofmeestera, 55-godišnjeg urednika u izdavačkoj kući, iznenada pojavi njegova supruga. Na vrata Joergenove kuće ona je banula tri godine nakon što je njega i njihove dvije kćeri nakon dvadeset godina zajedničkog života iznenada napustila (jer joj „muž nije dao da živi“), i za to im se vrijeme nijednom nije javila, pretvorivši supruga u samohranog oca dviju kćeri, od kojih je starija, 26-godišnja Isabelle, u međuvremenu odselila u Francusku, a osamnaestogodišnja Tirza još živi s njime. Jasno, Tirza majčin povratak dočekuje neprijateljski, zbog majčine trogodišnje potpune nezainteresiranosti za nju i njezin život. Međutim, majka se vratila da ostane, a ne samo u kratak posjet, jer je, kako sama ističe, „ostarjela i kod drugih više nema šansi, jer je nitko više ne želi“. Nakon suprugina odlaska i bolna privikavanja na to, Joergen je život bez supruge prihvatio kao vrstu slobode, manjkave, ali ipak slobode, shvaćajući to kao priliku za produbljenje odnosa s kćerima. Iako svjestan da suprugin povratak znači nužnost nove prilagodbe, on, kao pomirljiv čovjek s osjećajem odgovornosti, i to prihvaća kao dužnost i izazov. Jer Joergen je tip čovjeka koji sve prihvaća onako kako dođe, prilagodi se i nastoji iz toga izvući maksimum. No pritom ga to troši i uništava, čega nije dovoljno svjestan, a znakove toga uporno ignorira.

Međutim, kao da tri godine razdvojenosti od supruge nisu ni postojale i kao da su naprosto nastavili tamo gdje su prije tri godine stali, oni već prve večeri ponovno počinju s međusobnim optuživanjem, svađama i urlanjem, pa čak i fizičkim nasiljem. Srećom, supruga se vratila nekoliko tjedana prije Tirzina maturalnog ispita, nakon kojega ona s dečkom planira otići na višemjesečno putovanje Afrikom, pa kći neće predugo biti svjedokinjom njihovih svađa, tješi se Joergen. Ali njegova je uloga odgojitelja pri kraju i ostatak života rasprostire se pred njim kao pustinja, kao nepregledna strašna širina ispraznosti. I sad, u posljednjoj četvrtini života, on se na više načina osjeća suvišnim – suvišnim su ga proglasili na poslu otpustivši ga, ali mu nastavljaju isplaćivati plaću do mirovine (jer ih u Nizozemskoj na to zakon prisiljava, nakon što radnik dosegne određenu životnu dob), u braku se osjeća suvišnim otkako je ispunio svrhu „donatora sperme za proizvodnju dvije kćeri“, a i njima je, otkad su odrasle, postao nepotreban i suvišan. A odlazak mlađe kćeri u Afriku on prepoznaje kao epilog svoga života, života čovjeka koji je obećavao, ali je tijekom vremena postao nevažan, nebitan, suvišan, „hodajući promašaj“, kako sebe naziva. I sad, nakon što ni djeci više nije potreban, zaključuje da mu preostaje „naučiti kako se umire“.

Tirza je virtuozno napisan, dinamičan i napet, nepredvidljiv i različitim emocijama bogat roman; roman nesvakidašnje dojmljiva i uvjerljiva prikaza psihološke, intimne, mentalne, egzistencijalne muke čovjeka na pragu starosti koji se osjeća poraženim od života i smatra se neuspješnim u svemu čega se prihvatio. Toje 423 stranice duga kronika duševnog rasapa, prikaz agonije čovjeka koji u dvadesetak dana prolazi tegoban proces prihvaćanja dugo potiskivane svijesti o vlastitoj promašenosti, o svom porazu u srazu sa svijetom, u srazu s društvom i ljudima.

A tragično je pritom što je Joergen Hofmeester zapravo dobar čovjek; to je vrijedan, pažljiv i moralan pojedinac, i ganutljivo je što unatoč svojemu trudu on uspjeti naprosto, nažalost, ne može, jer nema predispozicije za uspjeh u svijetu kakav je svijet danas. Tirza je roman o stvarnosti suvremenoga čovjeka, o otuđenosti, o nemogućnosti stvarne prisnosti i komunikacije, i zapravo je to roman o nedosezljivosti sreće u društvu koje pred pojedinca postavlja brojne zahtjeve i imperative – imperativ savršenog roditeljstva, imperativ bračnog sklada, imperativ snošljivosti, gostoljubivosti, političke korektnosti, i imperativ vječne nasmijanosti i optimizma. To jesjajan roman o čovjeku koji, unatoč svojim cjeloživotnim naporima, nije bio sposoban ispuniti sva ta očekivanja, jer su ga nespremna zaskočile ubrzane promjene kojima se nije uspio prilagoditi, i koji pod pritiskom svih tih zahtjeva postupno puca po šavovima i život mu se urušava. Tirza je roman o čovjeku, slabu i nesavršenu u svijetu koji svaku slabost nemilosrdno kažnjava, ali ne slabost u smislu nemorala već slabost nesposobnosti mimikrije, slabost neprijetvornosti, slabost neprilagodljivosti svijetu bez skrupula i svijetu bez milosti spram ičije slabosti.

Arnon Grunberg u Tirzi onome Sartreovu „pakao, to su drugi“ svakom stranicom oponira dokazima da svi mi svoj pakao nosimo u sebi, svake minute svakoga sata svoga života. A društvo, životni uvjeti i okolnosti i drugi ljudi tu su da oganj toga pakla dodatno potpiruju, ne dopuštajući mu da ikad zgasne. Tirza je maestralno napisan prikaz rasapa jedne ličnosti, jednog života i jednog intimnog svijeta; to je inteligentna, lucidna, sjajna vivisekcija društva kroz psihogram tragične figure čovjeka čiji se život pretvara u pustinju u kojoj on naposljetku i doslovno skončava, zahvaljujući dosjetljivoj, ali i maestralno napisanoj autorovoj inverziji koja simboličku metaforu mentalne pustinje jednoga duševno ispražnjena čovjeka i njegova pustoga života pretvara u vlastitom voljom i pomirenošću izabranu smrtonosnu, suicidalnu doslovnost.

Vijenac, 26. travnja 2108.